Zaključna razmatranja i očekivani rezultati – SUBLIMACIJA
Da bi Umetnički projekat bio dostupan što široj publici, morala sam predložene likove svesti na veoma jednostavan vizuelni doživljaj. Uradila sam sajtove za različite uzraste, i dodatno, što se tokom rada pokazalo kao neizbežno, promovisala projekat u direktnom kontaktu sa publikom.
Ponovila bih istakla ciljeve Umetničkog delanja unutar projekta:
• popularizacija haiku poezije i ilustracije kroz film (približavanje umetnosti publici) preko interneta.
• prikaz razvoja umetnosti, od reči do sfere digitalne umetnosti, tačnije kroz REČ–SLIKU- POKRETNE SLIKE.
• očekivani odziv publike/kvalitet i kvantitet pristiglih radova.
Prilikom izrade sajta za potrebe rada, morala sam da poštujem zahteve projekta:
- da publika adekvatno razume poruke
- da materijal koji prisiže može brzo i lako da se prezentuje.
Projektu su se priključili umetnici, kao i studenti umetničkih škola, ali i samouki mladi ljudi. Nadahnuće idejom i želja da nam na svoj način izlože svoje emocijei kreativne stavove, iako nije postojala nikakva nagrada sem želje za učešćem u zajedničkom završnom radu i prihvatanje njihovog projekta (što je podrazumevalo objavljivanje rada na stranici sajta EHO KRATKIH SLIKA ) JE REZULTIRALO SA UKUPNO 52 rada, ali je 43 postavljeno na sajt. Međutim, nisu svi učesnici završili svoje radove. Obzirom na veliki trud i interesovanje, na sajt sam postavila radove koji su bili „do jedne granice“ tehnički korektni, idejno zanimljivi ili su pak koristili stihove, moje animacije ili bili nadahnuti ilustracijama. Moram istaći da su pre njihovih finalnih verzija koje sam postavila na sajt, stizale „pričice“, predlozi i drugo. Pojedini učesnici su iz uloge posmatrača, svojim učešćem i kritičkim stavom postali koautori.
Možda je razvoj softvera ali i uvođenje obrazovanja u oblasti audio i video produkcije,tokom godina čak i u osnovnim školama pa nadalje, doprineo da se pojedinci lakše odluče na priključenje grupi koja, na neki način „stvara umetnost“, ali kvalitet i nivo promišljanja pre početka izrade samog projekta, je vrmenom opao. Rezultat u vidu stila i kvaliteta filmova je pokazao da nove tehnologije nisu isključivi faktor povećanja kvaliteta radova. Fascinirani mogućnostima, „novi autori„ se zadovoljavaju vizuelnom interpretacijom pre nego simbolikom, sukobom ili idejom. (Primer: http://www.youtube.com/watch?v=0SxccLtkqtw, Poetry by Haris Ćatović,
Čarli Gir u svojoj knjizi Digitalna Kultura kaže: „Digitalno se ne odnosi samo na posledice ili mogućnosti date tehnologije. Digitalno određuje i obuhvata način mišljenja i delanja koji su otelovljeni u toj tehnologiji, i koji su omogućili njen razvoj. Tu spadaju i apstrahovanje, kodifikacija, samoupravljanje, virtuelizacija i programiranje.“[1]
Kod promocije rada, naročito su bile podsticajne prezentacije sajta u „galerijskom prostoru“ . Izložila sam najviše radova koji su nastali baš nakon ličnog kontakta sa publikom. Ali, interakcija se možda ne bi toliko razvila, da nismo koristili internet kako u komunikaciji, tako i kao predviđeni „prostor“ za lične prezentacije svakog od učesnika, preko njihovih-prihvaćenih filmova.
Ipak, možemo zaključiti da se sve više brišu razlike u prezentaciji projekta.
Vreme je učinilo svoje, te je prihvaćenost predloga sa interneta porasla. Povećala se komunikacija preko poruka.
Ovakav pristup doktorskom umetničkom radu uspostavljen je na osnovu ličnih interesovanja, autorskog i pedagoškog iskustva i uz odnos prema tehničko–tehnološkim, kulturnim aspektima novomedijske kulture. Ispunila su mi se očekivanja da će mi ovaj rad omogućiti da se usavršim u oblasti digitalne umetnosti i obogatim svoje iskustvo, senzibilitetom novih maštovitih saradnika. Mogućnost da se publika uključi i u izvesnoj meri utiče na tok animiranih filmova, zadržava pažnju i otvara nove aspekte komunikacije i kreativnog stvaranja, ali prezentacija u galerijskom prostoru ostavlja upečatljiv trag. Definitivno je kombinacija starih i novih tehnologija, još uvek jedini samoodrživ pristup.
Možemo reći da je u nekom trenutku gotova prva, druga, treća faza projekta, ali kako će se dalje razvijati, zavisiće samo od prihvaćenosti i potrebe javnosti da “metastazira” ponuđene sadržaje. Kratki ponuđeni video radovi kako moji-početni, tako i ostalih učesnika u projektu, proizveli su novu atrakciju, nov doživljaj, novu emocionalnu ili značenjsku strukturu.
Da bi Umetnički projekat bio dostupan što široj publici, morala sam predložene likove svesti na veoma jednostavan vizuelni doživljaj. Uradila sam sajtove za različite uzraste, i dodatno, što se tokom rada pokazalo kao neizbežno, promovisala projekat u direktnom kontaktu sa publikom.
Ponovila bih istakla ciljeve Umetničkog delanja unutar projekta:
• popularizacija haiku poezije i ilustracije kroz film (približavanje umetnosti publici) preko interneta.
• prikaz razvoja umetnosti, od reči do sfere digitalne umetnosti, tačnije kroz REČ–SLIKU- POKRETNE SLIKE.
• očekivani odziv publike/kvalitet i kvantitet pristiglih radova.
Prilikom izrade sajta za potrebe rada, morala sam da poštujem zahteve projekta:
- da publika adekvatno razume poruke
- da materijal koji prisiže može brzo i lako da se prezentuje.
Projektu su se priključili umetnici, kao i studenti umetničkih škola, ali i samouki mladi ljudi. Nadahnuće idejom i želja da nam na svoj način izlože svoje emocijei kreativne stavove, iako nije postojala nikakva nagrada sem želje za učešćem u zajedničkom završnom radu i prihvatanje njihovog projekta (što je podrazumevalo objavljivanje rada na stranici sajta EHO KRATKIH SLIKA ) JE REZULTIRALO SA UKUPNO 52 rada, ali je 43 postavljeno na sajt. Međutim, nisu svi učesnici završili svoje radove. Obzirom na veliki trud i interesovanje, na sajt sam postavila radove koji su bili „do jedne granice“ tehnički korektni, idejno zanimljivi ili su pak koristili stihove, moje animacije ili bili nadahnuti ilustracijama. Moram istaći da su pre njihovih finalnih verzija koje sam postavila na sajt, stizale „pričice“, predlozi i drugo. Pojedini učesnici su iz uloge posmatrača, svojim učešćem i kritičkim stavom postali koautori.
Možda je razvoj softvera ali i uvođenje obrazovanja u oblasti audio i video produkcije,tokom godina čak i u osnovnim školama pa nadalje, doprineo da se pojedinci lakše odluče na priključenje grupi koja, na neki način „stvara umetnost“, ali kvalitet i nivo promišljanja pre početka izrade samog projekta, je vrmenom opao. Rezultat u vidu stila i kvaliteta filmova je pokazao da nove tehnologije nisu isključivi faktor povećanja kvaliteta radova. Fascinirani mogućnostima, „novi autori„ se zadovoljavaju vizuelnom interpretacijom pre nego simbolikom, sukobom ili idejom. (Primer: http://www.youtube.com/watch?v=0SxccLtkqtw, Poetry by Haris Ćatović,
Čarli Gir u svojoj knjizi Digitalna Kultura kaže: „Digitalno se ne odnosi samo na posledice ili mogućnosti date tehnologije. Digitalno određuje i obuhvata način mišljenja i delanja koji su otelovljeni u toj tehnologiji, i koji su omogućili njen razvoj. Tu spadaju i apstrahovanje, kodifikacija, samoupravljanje, virtuelizacija i programiranje.“[1]
Kod promocije rada, naročito su bile podsticajne prezentacije sajta u „galerijskom prostoru“ . Izložila sam najviše radova koji su nastali baš nakon ličnog kontakta sa publikom. Ali, interakcija se možda ne bi toliko razvila, da nismo koristili internet kako u komunikaciji, tako i kao predviđeni „prostor“ za lične prezentacije svakog od učesnika, preko njihovih-prihvaćenih filmova.
Ipak, možemo zaključiti da se sve više brišu razlike u prezentaciji projekta.
Vreme je učinilo svoje, te je prihvaćenost predloga sa interneta porasla. Povećala se komunikacija preko poruka.
Ovakav pristup doktorskom umetničkom radu uspostavljen je na osnovu ličnih interesovanja, autorskog i pedagoškog iskustva i uz odnos prema tehničko–tehnološkim, kulturnim aspektima novomedijske kulture. Ispunila su mi se očekivanja da će mi ovaj rad omogućiti da se usavršim u oblasti digitalne umetnosti i obogatim svoje iskustvo, senzibilitetom novih maštovitih saradnika. Mogućnost da se publika uključi i u izvesnoj meri utiče na tok animiranih filmova, zadržava pažnju i otvara nove aspekte komunikacije i kreativnog stvaranja, ali prezentacija u galerijskom prostoru ostavlja upečatljiv trag. Definitivno je kombinacija starih i novih tehnologija, još uvek jedini samoodrživ pristup.
Možemo reći da je u nekom trenutku gotova prva, druga, treća faza projekta, ali kako će se dalje razvijati, zavisiće samo od prihvaćenosti i potrebe javnosti da “metastazira” ponuđene sadržaje. Kratki ponuđeni video radovi kako moji-početni, tako i ostalih učesnika u projektu, proizveli su novu atrakciju, nov doživljaj, novu emocionalnu ili značenjsku strukturu.